Edita

Jeste li kad čuli za grad Cork? Naravno da jeste, šalim se. Nije tajna, djeca nam odlaze u Irsku, ali većina ih ipak, trbuhom za kruhom, odlazi u Dublin pa je tamo već poprilična kolonija mladih ljudi iz naših krajeva.

Dakle, zašto sam putovala u Cork? Zbog toga što se tamo nalaze pogoni velikih farmaceutskih kompanija, a to je informacija s kojom se ni trenutka ne bih bavila, da se u jednom od njih nije zaposlio moj sin Leo. Moja snaha je pak, dobila stipendiju za postdiplomski studij, na University College Cork, iz područja povijesti umjetnosti i to moderne i suvremene umjetnosti. Moj se pravnički mozak uvijek pomalo buni kad je riječ o terminima u umjetnosti: povijest, moderno i suvremeno sve u istoj rečenici… Pravno gledano takva rečenica teško bi ušla u neki ozbiljan ugovor. Međutim, u umjetnosti su to različiti pojmovi, vezani za umjetnički izričaj i nisu nužno vezani za vrijeme nastanka umjetničkih djela. Nina mi je sve to lijepo objasnila, a ponešto sam čak i upamtila.

Upamtila sam također da to nije nimalo jeftin studij, da spomenuta stipendija ne pokriva troškove studiranja u punom obimu te da će trebati dodatna pomoć iz obiteljskih fondova. Njezina majka udovica sigurno ne raspolaže sredstvima za takvo što pa stoga na nju nitko ni ne računa. Ostaje, dakle, moj sin.  Ovo nas navodi na zaključak da on tamo vrlo dobro zarađuje, što je, srećom, istina, a i nije čudo s obzirom na industriju za koju radi.

Leo mi je već ranije telefonom govorio o tome kako su oni u njegovoj firmi prilično internacionalni i da stranci nisu nikakva atrakcija. Baš obratno, da se osjeća prihvaćenim, štoviše da se ne osjeća kao stranac ili pridošlica za kojeg se računa da će uskoro otići. Vrlo brzo je, kao voditelj šestočlanog tima, uključen u veliki projekt koji je planiran na idućih pet godina. Pet godina?! Na trenutak nisam znala što bih s ovim informacijama, bih li se veselila njegovom uspjehu i dugoročnim planovima ili se trebam pribojavati tih planova. Jesu li oni otišli na neko vrijeme da steknu iskustvo ili su otišli? Nastojala sam ne puštati ove misli u opticaj znajući da zapravo nemam pravo na njih. Moja je želja da on i njegova obitelj budu dobro, ma gdje bili. Neovisno o tome gdje sam ja.

Bar tako mislim. Ili se trudim tako misliti.

Stigavši tamo, uvjerila sam se i sama kao je to uistinu krasan grad i velika luka, u koju se zadnjih desetljeća dvadesetoga stoljeća slila rijeka migranata iz zemalja istočne Evrope, a kojima su se onda priključili i naši. Sada već stižu oni iz afričkih i azijskih zemalja.

Razveselila me je multikulturalna atmosfera koja se jasno osjeća u svakom dućanu ili restoranu u koji zakoračiš. Kad se jednom nađeš u Dublinu, Hamburgu ili Kopenhagenu, više ne igra ulogu iz kojeg si točno dijela jugoistoka Europe. Bitno je da se ljudi razumiju na materinjem jeziku, ne gleda se na sitnice. Što se mene tiče, u Corku sam se slučajno našla u dućanu u kojem radi mlada žena iz Banja Luke pa me lijepo pitala možemo li govoriti naški. Meni je to bilo sasvim u redu pa smo tako i govorile. Već ranije sam vidjela da naški progovore svi koji svojim južnoslavenskim receptorima osjete nekog iz naših krajeva. Tako je to po Evropi, a Cork nije iznimka.

Sve to me zacijelo ne bi odvelo do toga lijepog grada, da se prije točno sedam i pol tjedana nije rodio moj unuk Jan, čudesan maleni dječačić sićušnog tijela, kosate glavice i moćnoga glasa. Trebao se roditi u Zagrebu i sve je već bilo spremno, a onda se u petom mjesecu trudnoće nešto poremetilo pa je Nina morala ležati, čuvati trudnoću i više nije bilo pametno putovati. Tako je u rodilištu u Corku na svijet stigao mali Irac. Nije doduše riđokos, ali se glasom priključio buntovničkom mentalitetu ljudi među kojima je rođen.

Ninina je majka Ela, kao što sam već spomenula, udovica, a ona joj je jedino dijete, tako da nitko ne treba tri puta pogađati, nego je svima od prve jasno da je ona već u Corku. Tako smo se nas dvije po prvi puta u životu našle pod istim krovom. Koliko sam shvatila, Ela ostaje s njima do daljnjega, a koliko je daleko to daljnje, Leo mi nije znao odgovoriti kad sam ga diskretno upitala.

Dva dana nakon moga diskretnog upita, vrzmala sam se po kuhinji kuhajući večeru. Nina i Ela su bile u šetnji s malenim, a Leo je još bio na poslu. Osjećala sam poriv da nešto fino skuham, obuzela me radost zbog činjenice što uopće postoje tri generacije u obitelji. U nosnicama mi je još stanovao miris dječje glavice od podnevnog druženja s Janom, dok mi je srce bilo toplo i široko od uspomena na Leovo rano djetinjstvo, na vrijeme kad sam naivno mislila da ne postoji sila koja može zaljuljati brod na kojem plovi moja mala obitelj: Leo, njegov otac i ja. Iako se kasnije pokazalo da ću sama stajati za kormilom tog broda i u bonaci i u oluji, te rane godine ne bih ni za što mijenjala. Tako preplavljena ganućem, pomislila sam kako bi bilo lijepo češće boraviti ovdje. Biti prisutna u životu svoga unuka, dati mu ono što ja imam za dati… Zalepršala sam po kuhinji, dodajući đumbir i korijandar u finu gustu juhu od mrkve i batata. Potom sam se prebacila na rižoto u koji sam polako miješajući dodala špinat, a nakon par minuta i već pržene komade lososa. Izgledalo je zamamno, a i okus je bio baš kako treba. Bila sam sretna. Onako čisto i jednostavno, bez ostatka. Ne pohodi me često taj osjećaj, štoviše teško se mogu sjetiti kad mi je zadnji puta bio tako blizu. 

Leo i ja smo k tome popili po čašu finog argentinskog Malbeca, dok je Nina koja doji bebu preskočila vino. Ela je, gledajući Lea s (ako se mene pita) hinjenom nježnošću, izjavila da će se ona solidarizirati s mladom majkom. Malo me nervirala tim igrokazom. Općenito me nerviraju sve vrste prenavljanja, garnirane nježnim pogledima i treperavim kapcima.

No, zanemarila sam to čim je nastala tišina za stolom, ona vrsta tišine u kojoj se ne čuju glasovi, ali se čuje zveckanje priborom i po koji uzdah zadovoljstva  –  nepogrešiv znak uživanja u hrani. Nakon što smo utolili prvu glad, krenuo je razgovor: Nina, koja jede poput ptičice, bila je oduševljena juhom i tražila je još malo, a Ela je opet hvalila rižoto, detaljno se raspitujući za recept.

Atmosfera nije mogla biti bolja pa sam zaključila da je dobar trenutak za iznijeti prijedlog. Osjećala sam se spremna za ovo izlaganje pa sam posve mirno predložila da bismo Ela i ja ovdje u Corku mogle boraviti naizmjence. Rekla sam da bismo mogle odrediti turnuse, primjerice moj od dva tjedna, a njezin od tri ili četiri. Tako nekako. Na taj način bismo im mogle pomoći oko kućanstva i djeteta, a da im ni jedna baka ne dosadi previše… Ja bih bila kraće, Ela dulje … Polako sam se zapetljavala i ponavljala. Uvidjela sam to i sama pa sam stala. Jebiga!

Nina je samo raširila svoje, ionako velike plave oči, dok je Leo brzo uskočio pitanjem:

– Pa kaj ti ne moraš raditi?

– Naravno da ne moram. Kancelarija je puna odvjetnika, ja sam penzionerka prokuristica, radim  samo ako hoću.

Pokušala sam zvučati šaljivo, ali nitko se nije nasmijao, a Leo je nastavio mrmljati nešto poput: hvala ti, bit ćemo na vezi, kad maleni malo ojača… Nina je šutke kimala glavom, čak je i njena plava kosa ljuljanjem pokazivala koliko se slaže sa svim izrečenim, a ja sam čula samo: hvala ne, hvala. I mislila sam o tome kako je značenje posve jasno, jer u ovom slučaju, ni premještanje zareza ne bi ništa promijenilo.

U Kancelariji sam još uvijek suvlasnica i partnerica. To znači da i dalje imam pravo potpisa dokumenata te da imam svoj glas u donošenju svih važnih odluka. Pokazalo se da taj dio nikome od nas nije problem. Problem su međukoraci kad nisam sigurna očekuju li me tamo ili ne, kad mi se pod kožu uvlači neka mutna nelagoda, kad čujem riječi poput: ma samo ti dođi kad god želiš, za boga miloga pa to je tvoja kuća, tvoje iskustvo nam je dragocjeno… Problem su upravo te lijepe riječi koje dodatno zamagljuju ionako nejasnu situaciju.

Razmišljala sam o tome kako nikad ne bih klijentu predložila model sporazuma dođi kad hoćeš. A sama sam ga objeručke prihvatila čim mi je bio ponuđen.

Ipak, ugovor je postavljen vrlo precizno i regulira sve uistinu važne elemente: moj udio je 25%, status prokuristice mi traje maksimalno dvije godine, potom sam obvezna kolegama ponuditi prodaju udjela, a tek ako oni ne žele mogu nuditi nekome izvan tvrtke. Usmeni dogovor je da su spremni otkupiti moj udio u svakom trenutku, dakle i prije isteka ugovora, ako tako odlučim. Dakle, sve što je uistinu važno, uređeno po principu clarapacta, boniamici. 

Iako je već projurilo šest mjeseci od dana potpisivanja spomenutog ugovora i dalje se pitam jesam li to trebala učiniti? Jesam li dobro postupila birajući mirovinu? Mjesecima prije te odluke, nizali su se dani u kojima me je obuzimala tromost, zamor i zasićenje, dok je paralelno rasla i jačala želja za vlastitom slobodom. Zamišljala sam kako se budim bez planova i obaveza te spontano, u skladu s trenutnim raspoloženjem, osmišljavam svoj dan. To je bila neka moja maglovita ideja slobode.

Nakon pola godine, više nisam sigurna što ta sloboda jest. Kino, kazalište, muzeji, knjige, druženja… Divno, ali znam da ne može na tome ostati. Nikakve dodatne edukacije za ljude iznad šezdesete, nikakvi tečajevi azijske kuhinje, talijanske renesanse ili bridža nisu mi ispunili prazninu. Prva dva tri mjeseca osjećala sam se kao na dugom godišnjem odmoru, a sad mi je bjelodano jasno da nešto ozbiljno nedostaje. Zapravo grčevito tragam za nekom aktivnošću, koja bi mi donijela barem približno toliko zadovoljstva i unutrašnjeg mira kao, primjerice, otvorena razmjena mišljenja na temu obrane klijenta u nekom složenom predmetu.

Leo mi je savjetovao da svoj udio prodam odmah, uz argument: pa kaj te briga, naradila si se, uživaj u životu. No, ja još nisam spremna za taj korak, ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bih prekinula baš sve veze s Kancelarijom. Jer ta sintagma uživaj u životu vrlo je često prekrivač za prostor bez sadržaja, a to je opet duga i složena tema pa se nisam upuštala u razgovore s njim. Trenutno jednostavno nisam spremna za taj korak i ne znam kad ću biti. Osjećam se poput uplašenog plivača početnika koji je svjestan da mu je bolje držati se luft-madraca u dubokoj vodi. Samo što se taj plivač, za razliku od mene, u svakom trenutku može uputiti u sigurnost plićaka i stati na čvrsto tlo.

S druge pak strane, Leo mi je jednom usput rekao kako nema smisla da Ela bude sama u Zagrebu, dok Nina u Corku treba pomoć oko djeteta. I ja sam sama u Zagrebu, tu činjenicu nitko ne uzima u obzir, htjedoh viknuti. Argument da je Ela osamljena i tužna udovica, učinio mi se smiješnim. Njezin muž je na Mirogoju i može mu odnijeti cvijeće kad god poželi, a ja svog muža, koji me je ostavio kad je Leo imao devet godina, susrećem na Dolcu i gledam kako nekoj drugoj kupuje cvijeće. Istini za volju, češće ga vidim u ribarnici s vrećicom iz koje vire listovi blitve, ali ponekad stvarno drži u ruci kakav šareni buketić. Nije da me to puno pogađa, prebrodila sam to davnih dana.

Bar mislim da jesam.

Što se pak Ele tiče, pretjerujem, dakako. Ne ulazeći ovdje u okolnosti poput kvalitete braka ili možebitne bolesti i patnje koja je prethodila tragičnom kraju, kako god bilo, smrt životnog partnera je sigurno teška i bolna. Nije slučajno na vrhu ljestvice koja mjeri težinu stresa koji nas može zadesiti u životu. Ipak, iz mojih cipela gledano, katkad mi se čini lakše nego biti ostavljen. Udovica ima podršku okoline, svi razumiju njezinu bol, razumiju da je ucviljena i nesretna, suosjećaju i nastoje pomoći. Svojoj djeci može bez zadrške pričati najljepše priče o ocu, samim svojim iščeznućem on postaje čovjek bez mana, više se nitko ne zanima za istinu na tom planu. De mortius nil nisi bene.

Za razliku od nje, ostavljenu ženu nemilosrdno melje sud okoline. Podozrivi pogledi sa strane samo su uvod u pripitivanje krivnje i šuškanja iza leđa koja često počinju sa:ma nije čudo što je pobjegao glavom bez obzira, ja sam čula… bla, bla, bla…. tako od se krug ljudi oko nje iznenada i nesmiljeno sužava, a podrška se otapa poput lošeg sladoleda.

Dobro sam to iskusila na svojoj koži. Za preživjeti razvod i ostati na nogama ne možeš biti ucviljena i nesretna.To moraš gurnuti u svoju nutrinu i čvrsto stegnuti, skupiti snagu, pouzdati se u svoju pamet i sposobnost, ponekad raditi dvostruko više od muških kolega, kako bi zauzela određenu poziciju i zadržala je. Kod kuće pak, treba uspostaviti i održavati dom i atmosferu u njemu, tako da dijete ne osjeti, ili da što manje osjeti, kako mu obitelj nije cjelovita. A to je sve prije nego lako, osobito ako je otac osnovao novu obitelj pa se zapravo ne zanima za dijete iz prethodnog braka. Ovo, naravno, otežava i pričanje lijepih priča o ocu, a želiš li svome djetetu dobro, ne možeš svoju gorčinu ostavljene žene iskrcati pred njega. Moraš ostaviti očevu sliku netaknutu i čak je, ako je potrebno, dodatno obojati toplim tonovima.

Zato mislim da je lakše nositi cvijeće na Mirogoj pa mi je, kad se sve zbroji i oduzme, bilo posve dovoljno osam dana gledati lice savršene majke i žene patnice, koja će učiniti sve, ali baš sve, za svoju kćer i unuka. Tiho i dostojanstveno, a ne kao ja glasno, s čašom crnog vina u ruci i punom pepeljarom na balkonu.

Bila sam tamo tjedan dana kao gost.

Ela je ostala i dalje kao član obitelji.