Rođena sam sredinom vrućeg srpnja 1951. godine u Slavonskom Brodu, kao prvo, a poslije će se pokazati i jedino dijete u obitelji. Čitati i pisati sam naučila listajući didin Lovački vjesnik, koji je redovito stizao svakog petog u mjesecu. Moji roditelji mi nisu, navodno, slijedom pravila onovremene pedagogije dopuštali učenje slova prije škole. Međutim, dida je bio nešto drugo, on mi ni tada, a ni kasnije u životu, nikad ništa nije odbio pa sam se tako, uz njegovu pomoć, sprijateljila sa slovima i riječima. Bila je to naša tajna, nismo o tome nikome govorili dok jednog dana nisam, iz čistog mira, pročitala naslov na koricama tatine knjige. Iznenađenje mojih roditelja je kratko trajalo, navodna pedagoška doktrina je brzo zaboravljena, a broj slikovnica i knjiga za djecu u kući je rastao.
Živjeli smo u Zrinskoj ulici, u kući sa zatvorenim dvorištem, mama i tata su radili, a dida i ja smo krstarili okolo, posjećivali smo dječje igralište pokraj Save s ljuljačkama u obliku čamaca, a putem kući ponekad bi svratili u knjižaru na Korzu ili po medenjake kod licitara u našoj ulici. Jednog, isto tako vrućeg, srpanjskog dana, samo pet godina kasnije, iskrala sam se iz našeg dvorišta i uputila se u veliku knjižaru na Korzu. Imala sam neke novčiće koje sam dobila od tete i željela sam si kupiti knjigu i to ne bilo koju, nego slikovnicu Mačak u čizmama. Ne sjećam se jesmo li je već čitali ili sam samo nešto načula o njoj, no kasnije se pokazalo da to uopće nije bila moja omiljena bajka. Putem prema knjižari sam se izgubila, a mama i tata su se temeljito zabrinuli kad su na povratku s posla čuli od dide da sam nestala. Drama nije dosegla velike razmjere, nije to tada bio veliki grad, netko me je prepoznao na ulici i doveo kući. Uslijedili su razgovori o tome zašto više ne smijem samostalno poduzimati slične pothvate, a nije bilo nevažno i to što sam otišla od kuće nepočešljana i u, ne baš čistim, špilhoznama. Dida je zaključio da su roditelji dosta govorili pa on nije rekao ni riječ.
Baš prije nego što sam trebala krenuti u školu preselili smo se u Zagreb. Selili smo više puta pa sam išla prvo u Horvaćansku, potom u Medulićevu, a zatim u Kršnjavoga školu. Nisam više sigurna kako su se te škole zvale, ali svi smo ih zvali po ulicama gdje su bile. Vrijeme ferija je bilo rezervirano za Stari Slatinik, za boravak kod drugog dide i bake koji su nas, svoje unuke, uključivali u svoj život i aktivnosti, istovremeno nam ostavljajući napretek vremena za igru. Ondje nismo puno čitali, ali kroz godine smo naučili beskrajan niz neopisivo važnih stvari koje će u budućnosti postati moj životni kapital, iako u ono vrijeme o tome pojma nisam imala.
Voljela sam knjižnice, školske i gradske, čitanje je u našoj kući bila posve uobičajena aktivnost. Tata je često čitao noću u kuhinji kad bi dobio izgon iz spavaće sobe jer nije mogao čitati bez da pali cigaretu za cigaretom.
Početkom osmog razreda smo pisali zadaću o tome gdje želimo nastaviti školovanje i zašto. Napisala sam da želim ići u gimnaziju društvenog smjera da bih studirala francuski i komparativnu književnost. Naša profesorica Natalija Benini uspjela je u nama pobuditi ljubav prema francuskom jeziku i kulturi na način s kakvim se više nisam srela učeći francuski kod drugih profesora. Međutim, naš razrednik, matematičar, je porazgovarao s mojim ocem i iznio svoje mišljenje kako bi bila šteta da odem u društveni smjer kad sam tako dobra u matematici, fizici i kemiji te da se iz prirodoslovno matematičke gimnazije mogu upisati i na Filozofski fakultet budem li to i dalje željela. Gledano unatrag, pomalo se čudim što sam tako lako popustila, ali itekako mi je drago što sam se, zajedno s polovicom mog osmog razreda, našla u Petoj gimnaziji. Ondje smo, osim školskog gradiva, usvajali spoznaje i o drugim životno važnim temama. Razvili smo cjeloživotna prijateljstva pa se i danas, više od pola stoljeća udaljeni od mature, rado sastajemo i družimo.
U gimnaziji su moji raniji interesi blijedili, neko vrijeme mi je favorit bila fizika, a paralelno s tim sam spoznavala da se, što god radila, želim baviti s ljudima, odnosno da želim u neko pomoćničko zanimanje pa sam se odlučila za medicinu. Kad sam se jednom našla na Medicinskom fakultetu, uronila sam u materiju u potpunosti, a u mojoj glavi kao i u mom dnevnom rasporedu je bilo malo prostora i vremena za druge aktivnosti.
Naravno da sam u svim životnim etapama čitala, najčešće po nekoliko knjiga paralelno. Posjećivala sam knjižnice, najviše onu u Koprivnici, divnom gradu u kojem su se rodila moja djeca i gdje sam dugo živjela s obitelji.
Završavajući svoju profesionalnu karijeru, u pripremi za mirovinu nastajali su popisi različitih aktivnosti s kojima bih se mogla baviti kad jednom budem slobodna. Pisanje je bilo među njima, ali ne na prvom mjestu.
Često čujemo da je za ljude koji žele pisati priče najvažnija priprema čitanje. To je uistinu tako, ima još sva sila važnih elemenata s kojima se ovdje neću baviti, nego ću spomenuti samo jedan. Radi se o izloženosti pravim životnim pričama, izbliza doživljenim životnim dramama koje mogu i ne moraju biti povezane s bolestima. Ako itko, liječnici su uistinu blizu osobnih i obiteljskih dramatičnih zbivanja, blizu patnje i radosti, izloženi izvornim emocijama i velikim individualnim razlikama u njihovu izražavanju.
Kad sam pokucala na vrata Centra za kulturu Trešnjevka i prijavila se na radionicu pisanja Nađi se u prozi, u organizaciji udruge Nova stranica, nisam ni slutila koliko je to važan korak za mene. Radionicu je vodila Milena Benini, teoretičarka književnosti, spisateljica i urednica, iznimna učiteljica, a kći Natalije Benini. Slučajnost ili prst sudbine, teško je reći.
Radionica se održavala utorkom navečer, skupljalo se zanimljivo, šaroliko društvo, sklapala su se prijateljstva, učili smo i napredovali, a svidjelo mi se toliko da sam ostala tamo tri godine.
Tako je Starenje za početnike dospjelo u uredničke ruke Milene Benini, a onda i u nakladničku kuću Beletra, vlasnice Sandre Pocrnić Mlakar, koja je ujedno i urednica zbirke priča Bake u avionima.
Što će dalje biti? Ulazeći u mirovinu neočekivano sam krenula novim putem, putem kojim se rjeđe ide. Kamo će me taj put dalje odvesti ne mogu znati, ali znam da neću stati.
Više o meni možete pronaći ovdje:
Branka Erdelji Štivić: Najsloženiji su međuljudski odnosi u obitelji
Branka Erdelji Štivić: Starenje za početnike
Branka Erdelji-Štivić: Starenje za početnike u Koprivnici
Starenje za početnike, roman o bezvremenskim osjećajima
Branka Erdelji-Štivić: Kad bake progovore o iseljavanju mladih obitelji
Hana Konsa | Branka Erdelja-Štivić: “Bake u avionima” – Predgovor
Branka Erdelji-Štivić: | Starenje za početnike, odlomak, Beletra, Zagreb, 2019.
Na Interliberu panel o junakinjama hrvatskog romana
Branka Erdelji Štivić: U starenju smo svi početnici, zato sam o njemu i napisala roman!
Branka Erdelji Štivić ima novu knjigu: ‘Uloga bake iz temelja je promijenjena!’
Osjećate prazninu? Evo kako možete ispuniti svoje vrijeme
Prvijenac Branke Erdelji Štivić – Kako uploviti u treću dob (Youtube)
ZDRAVI BILI 28.09.2019. (Youtube)
OTVORENI STUDIO 20.09.2019. (Youtube)
ONE NASTUPAJU – NAŠE GODINE 24.05.2019. (Youtube)
Knjižnica i čitaonica “Fran Galović” Koprivnica (Facebook Video)
